Što želiš da ti učinim ?
Isus me svaki tren, Isus mi svakoga trenutka postavlja to pitanje ?
Što ja odgovaram ?
Jesu li to odgovori: pričekaj Isuse, sada imam važnijeg posla, kada budem stariji, onda ću se baviti tobom ?
Ja idem od jednoga do drugoga čovjeka i jadam se i tražim pomoć; i kucam i zapomažem ?
Ili je moja vjera: zato što su me Tata i mama natjerali u Crkvu ili idem u Crkvu – svi idu sramota je da ja ne idem ?
Što želim: konkretno od Gospodina ?
Koja mi je prva misao u jutro kada se probudim ? Kamo svoje misli spremam ? Koja je moja prva Riječ ili je riječ ?
Kome svoje srce otvaram – takav će biti moj dan i život ?
Kome odškrinjujem svoja vrata ili široko, nadugačko otvaram svoja vrata – praznim tlapnjama, brigama bez jasnoga i konkretnoga cilja, svakodnevnicama, brbljanjima, komentiranjem i sl.
Kome sam povjerovao, kome sam prvo povjerovao ? Continue reading
Probudila sam se na jedno predivno uskršnje jutro. Sjela sam na krevet i načinila znak križa. Dok sam ga stavljala osjetila sam jednu čudnu toplinu. Malo sam o tome razmišljala i shvatila da je to naš Isus, Isus koji je sa mnom danju i noću. Odjednom sam postala toliko sretna jer je Isus kraj mene i dok me Isus čuva ništa mi se ne može dogoditi. Odmah sam istrčala van i otišla na ispovijed poslije ispovjedi sam otišla na svetu misu, a na njoj sam primila Isusovo tijelo kada sam ga primala osjetila sam nešto čudno, nešto kao da me Isus poziva i kao da mi hoće nešto reći, taj je osjećaj bio neopisiv i pun ljubavi, vjere i snage. Tada
Dvije stolice
Korizma je vrijeme uzdignutih ruku