Svi sveti i Dušni dan

Razmišljajuci što reci o ovom blagdanu Svih svetih i o dušnom danu zakljucih da nema mojih “pametnijih” rijeci od onih koje su napisane u Bibliji- Rijeci Božjoj. U Prvoj poslanici Solunjanima Pavao piše: ” Uskrsnuce o Kristovu Dolasku

13 Necemo da budete u neznanju, braco, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. 14 Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda ce Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. 15 Ovo vam uistinu vam velimo po rijeci Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, necemo preteci onih koji su usnuli

- na zapovijed, na glas arkandelov, na zov trublje Božje – sici s neba. I najprije ce uskrsnuti mrtvi u Kristu, 17 a zatim cemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako cemo uvijek bi ti s Gospodinom. 18 šite se dakle uzajamno ovim rijecima! Budnost u išcekivanju Dolaska Gospodinova

5 1 A o vremenima i trenucima nije, braco, potrebno pisati vam. 2 Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noci. 3 Dok još…

5 1 A o vremenima i trenucima nije, braco, potrebno pisati vam. 2 Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noci. 3 Dok još budu govorili: “Mir i sigurnost”, zadesit ce ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i nece umaci. 4

Ali vi, braco, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskociti kao kradljivac: 5 ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noci ni od tame. 6 Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo. 7 Jer koji spavaju, nocu spavaju; i koji se opijaju, nocu se opijaju. 8 A mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja! 9 Ta Bog nas nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu našem Isusu Kristu, 10 koji je za nas umro da – bdjeli ili spavali – zajedno s njime živimo. 11 Zato, tješite se uzajamno i izgradujte jedan drugoga, kako i cinite.” (1Sol 4,13-5,11)

Jer ako vjerujemo u Krista i konacan dolazak k Njemu zar trebamo biti žalosni? Trebamo li se bojati smrti? Kako kaže sv. Pavao trebamo se obuci u oklop vjere i hoditi Kristovim putem.

Kao što vjerujem da znate da duše u Cistilištu ne mogu ništa uciniti za sebe da skrate svoj boravak u Cistilištu, mi možemo. Nije najvažnije odnijeti cvijece ili zapaliti svijece. To je lijepo, ali našim pokojnima ne pomaže. Ono što im pomaže je molitva. Papa Benedikt XVI. Dao nam je mogucnost da izmolimo potpuni oprost za svoje pokojne. Pitate se kako?? Koliko puta dodemo u crvku ili na groblje i izmolimo molitve za naše pokojne i k tome još dodamo Oce naš na nakanu Sv. Oca dobivamo potpuni oprost za pokojne za koje molimo. Koliko puta dodemo, pomolimo se toliko duša spasimo iz Cistilišta i one idu direktno u Raj. Za odrasle je još potrebna ispovijed i pricest. Ako ste se nedavno ispovijedali nije potrebno ponavljati ukoliko nemate ponovno potrebu. Mogucnost potpunog oprosta traje od 1.-8. studenog.

Jedan ucenik me je pitao što piše u Bibliji o Cistilištu? Ja nisam našla ništa izricito napisano, nego u Katekizmu Katolicke Crkve koji Vam donosim ispod ovoga teksta.

Katekizam Katolicke Crkve
Konacno cišcenje ili cistilište
Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno cisti, iako su sigurni za svoje vjecno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti cišcenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

To konacno cišcenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osudenih, Crkva naziva Cistilištem. Nauk vjere s obzirom na Cistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajuci se na neka mjesta Svetog pisma, govori o cistilišnoj vatri: Što se tice nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije opc

eg suda postoji cistilišna vatra, prema onome sto potvrduje Onaj koji je Istina, govoreci da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga nece biti oproštena ni na ovom ni u buducem svijetu ( Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zakljuciti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u buducem svijetu. Taj se nauk takoder oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o cemu govori Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” ( 2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, castila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, ocišceni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva takoder preporucuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili ocišceni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da ce naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoc onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.

Cistilište

“Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno cisti, iako su sigurni za svoje vjecno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti cišcenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku slavu. To konacno cišcenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osudenih, Crkva naziva cistilištem.” (KKC 1030 s.)

U Svetom pismu nalazimo slikovit govor o vatri božanskog suda koji procišcuje i cisti. Proroci govore o lužini koja ukla nja trosku, o talioniku nevolje, o ognju ljevacevu i lužini bjeliocevoj koja cisti i procišcava. (Iz 1, 25; 48, 10; Ez 22, 17-22; Mal 3, 3)

Pavao usporeduje ovaj život s velikim gradilištem. Temelj je Isus Krist. “Naziduje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom sijenom, slamom – svacije ce djelo izaci na svjetlo. Onaj ce Dan pokazati, jer ce se u ognju ocitovati. I kakvo je cije djelo oganj ce iskušati. Ostane li djelo, onaj koji ga je nazidao, primit ce placu. Izgori li cije djelo, taj ce štetovati; ipak on ce se sam spasiti, ali kao kroz oganj.” (1 Kor 3, 12-15) Poslanica Judina potice: “Ušcuvajte se u ljubavi Božjoj, išcekujuci molosrde Gospodina našega Isusa Krista za vjecni život. I jedne, svadljivce, karajte, druge spašavajte, otimajuci ih ognju, trecima se pak smilujete sa strahom, mrzeci i haljinu puti okaljanu.” (Jud 21-23)

O cistilištu govori sam Gospodin, kada veli: “I rekne li tko rijec protiv Sina covjecjega, oprostit ce mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, nece mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u buducem.” (Mt 12, 31). Prema tome možemo zakljuciti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u buducem svijetu. (sv. Grgur Veliki)

Taj se nauk oslanja i na molitvenu praksu za pokojne, što povezuje istocnu i zapadnu Crkvu. O tome govori i Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne vojnike prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi.” (2 Mak 12, 46) Crkva je od pocetaka castila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, posebno misnu žrtvu, da bi, ocišceni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Posebno se Crkva sjeca pokojnika prigodom pogrebne mise, zatim tridesetog dana smrti i prigodom godišnjice smrti pokojnika.

Crkva takoder preporuca milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika. “Priznajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili ocišceni žrtvom svoga oca, zašto bismo sumnjali da ce naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoc onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.” (sv. Ivan Zlatousti, KKC 1032)

Vjera u konacno cišcenje bila je tijekom povijesti na Zapadu malo zamracena prikazivanjem paklenih muka i nekim oblicima pobožnosti. Protestantska reforma ismijava ucenje o cistilištu. Naprotiv Crkva ponovno i ponovno naglašava tu istinu na opcim saborima, posebno na Fiorentinskom i Tridentskom.

Sud i cišcenje su trenuci susreta s Isusom Kristom. U svjetlu tog susreta vidimo onu razliku izmedu njegove bezgranicne ljubavi i naše manjkave i slabe ljubavi kao i našeg opredjeljenja za njega, i konacnim cišcenjem dolazimo do punog rasta i dozrijevanja u ljubavi. Cistilišni oganj je oganj ljubavi, koji izaziva bol, ali bol koja nas cisti i osposobljuje za konacni zagrljaj s Ocem nebeskim.

Poslije suda i cišcenja dolazimo do konacnog sjedinjenja s Isusom Kristom i po njemu u Duhu Svetom s Ocem. Nije to naša zasluga, ni naše prirodno pravo, vec milost Božja koja nam se u Isusu Kristu ocitovala. Isus veli apostolima: “Ja živim, i vi cete živjeti.” (Iv 14, 19) Nada u vjecni život temelji se na spasenjskom djelu Boga u Isusu Kristu. Onaj koji uskrisi Isusa i nas ce (Rim 8, 11). Nakon suda “uvijek cemo biti s Gospodinom. Tješite se, dakle, uzajamno ovim rijecima!” (1 Sol 4, 17 s.) To je izvor kršcanske nade.

“Vjecni život” nije ovaj sadašnji biološki život, nego onaj koji Bog živi, posve drugaciji. I vjecnost nije neka crta koja nema ni pocetka ni svršetka, što bi bilo veoma dosadno. Vjecnost je posvemašnji i u isto vrijeme savršeni posjed bezgranicnog života. (Boetius) Vjecnost nije crta povucena u beskonacnost, nego tocka, sad, sažetak punine života, Bog koji je Ljubav.

Božja ljubav stvara život i ostvaruje spasenje. To nije djelo naravnih sila i razvoja, niti ljudskog nastojanja. Ali odgovor je našim težnjama i traženjima za srecom, za blaženstvom, za ostvarenjem snova istinske ljubavi. Vjerujemo da naše godine na zemlji ne cine sav naš “život”, vec su samo priprava na konacni istinski vjecni život u Bogu i s Bogom.

Vjecni život nije u susretu s Bogom pojedinca, nego je to zajedništvo, brace i sestara, Božjeg naroda u Kraljevstvu Oca nebeskoga.

To ne možemo drugacije izreci nego slikama, slikama naše kršcanske nade. Dovršenje kraljevstva docarava nam slika nebeskoga grada, svetoga grada, Jeruzalema i Dom Oca.

Posebno dvije slike u oba zavjeta to na svoj nacin docaravaju. Slika svadbe, gozbe, na Istoku je u velikoj casti. Slika zarucnice znaci izabranje, sigurna nada da ce zarucnica biti zauvijek združena sa svojim nebeskim Zarucnikom. Slika Šatora Božjega s ljudima govori o prisnosti Boga s blaženicima. Sve to obuhvaca rijec: Šalom-Mir što ukljucuje radosni odnos sa svima: s Bogom i s ljudima, meduljudske i medunarodne odnose, odnose s prirodom, i sa svakim pojedincem. Nada pojedinca je neraskidiva s nadom covjecanstva kao takvog i svega stvorenja (Rim 8, 14-25).

Vjernik išcekuje u vjeri i nadi taj susret s Gospodinom, susret suda i cišcenja, koji ga uvodi u vjecni zagrljaj Trojednog Boga. Duh i Zarucnica govo re: “Dodi!” Na ustima vjernika sav život i njegove cežnje, njegovu nadu i ljubav, izrice jedan zaziv: “Dodi, Gospodine Isuse!” (Otk 22, 20) CELESTIN TOMIC

Preuzeto iz “Veritasa”

Je li Crkva izmislila cistilište?

Na jednome uskrsnome slavlju razvila se rasprava o >cistilištu<. To je pitanje, zapravo, na neki nacin nametnuo jedan od sudionika našega slavlja. Buduci da mu nitko nije baš tocno znao odgovoriti na njegove primjedbe i upite, molimo vas da nam vi odgovorite. On tvrdi da Krist nigdje nije spominjao nikakvo >cistilište< poslije smrti. Cak je i onome raskajanome >razbojniku< s križa rekao da ce istoga dana biti s njime u Raju. A vjerojatno je bio teški grešnik, pa bi bio trebao >odrobijati< kaznu u >cistilištu<, bar koje stoljece. Je li moguce da je Katolicka Crkva izmislila >cistilište<, i to na svoju ruku, kako bi došlo do sve vece povezanosti izmedu živih i mrtvih.

M. C., uime skupine vjernika iz Zagreba

Crkveni nauk glede cistilišta vrlo je jasan: oni koji umiru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno cisti, iako su sigurni za svoje vjecno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti cišcenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. T

o konacno cišcenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osudenih, Crkva naziva cistilištem. Nauk vjere s obzirom na cistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja poziva se – suprotno mišljenju Vešega sugovornika – na neka mjesta Svetoga pisma, te govori o cistilišnoj vatri. Tako u Prvoj poslanici Korincanima (3, 15) piše: >Izgori li cije djelo, taj ce štetovati; ipak, on ce se sam spasiti, ali kao kroz oganj<, dok u Prvoj Petrovoj poslanici (1, 7) stoji: >…da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša –
stekne hvalu, slavu i cast o Objavljenju Isusa Krist a.< Služeci se i tim ucenjem, Crkva naucava: Što se tice nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije opceg suda postoji cistilišna vatra, prema onome što potvrduje Onaj koji je Istina, govoreci da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga nece biti oproštena ni na ovom ni u buducem svijetu (Mt 12, 31). Prema toj pouci možemo zakljuciti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u buducem svijetu. Taj se nauk takoder naslanja na molitvenu praksu za pokojne, o cemu govori Sveto pismo: >Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi< (2 Mak 12, 46). Crkva je, od prvih vremena, castila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, ocišceni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva takoder preporucuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika, te kaže: >Pružajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili ocišceni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da ce naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoc onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve< (KKC 1032). I sam crkveni nauk o oprostima ne bi se mogao do kraja shvatiti bez nauka o grijehu i cistilištu. Oprost je djelomican ili potpun, vec prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobada djelomicno ili potpuno. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima. Da bi se shvatili taj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom cineci nas time nesposobnima da postignemo vjecni život. To se lišavanje zove >vjecna kazna< za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlaci sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba cistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju koje se zove upravo cistilištem. To cišcenje oslobada od takozvane >vremenite kazne< za grijeh. Te dvije kazne ne smiju se shvacati kao vrsta osvete koju Bog dosuduje izvana, vec kao posljedice sam naravi grijeha. Obracen je koje proizlazi iz goruce ljubavi može postici potpuno ocišcenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.

Što se kraja Vašega upita tice – o >izmišljanju cistilišta radi vece povezanosti izmedu živih i mrtvih< – treba pripomenuti da u >opcinstvu svetih< – to jest medu vjernicima (onima koji su vec stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u cistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju) postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara. U toj cudesnoj razmjeni, uci Crkvi, svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzrociti drugima. Tako obracenje opcinstva svetih omogucuje raskajanom grešniku da bude u krace vrijeme i uspješnije ocišcen od kazna za grijeh. Buduci da su vjerni mrtvi na putu cišcenja takoder clanovi istog opcinstva

svetih, možemo im pomoci, izmedu ostalog, stjecuci za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazna za grijehe. Govoreci o >nebeskoj i putujucoj Crkvi<, i Drugi vatikanski sabor (Lumen gentium 49 i 50) govori o Isusovim ucenicima koji su putnici na zemlji i o onima koji se – ostavivši ovaj život – ciste, dok neki uživaju slavu gledajuci >jasno trojedinoga Boga kakav jest<. Svi oni (i svi mi), premda na razlicitom stupnju i na razlicit nacin, imamo sudioništvo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Jer svi koji su Kristovi, buduci da imaju njegova Duha, tvore jednu Crkvu i medu sobom su sjedinjeni u njemu. Sjedinjenje >putnika< s bracom koji su usnuli u Kristovu miru ne prekida se, vec po trajnoj vjeri Crkve jaca u predaji duhovnih dobara, a njihova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti. Tako imamo one koji pripadaju vec proslavljenoj Crkvi u nebu, ali i one koji su još u cistilištu. Oni koji su u cistilištu vec su u milosti Božjoj, ali njihova ljubav prema Bogu nije bila tolika da bi odmah nakon smrti mogle uživati Boga. No, nemojmo zaboraviti da je i cistilište iskaz Božje pravde i ljubavi.

< br />
Glas Koncila, broj 17 (1557), 25.4.2004.

Je li Crkva pogrešno naucavala o cistilištu?

U vašem i našem tjedniku >Glasu Koncila< br. 38, od 21. rujna 2003, str. 27, u rubrici >Naši razgovori< bilo je postavljeno pitanje o raju i nebu. U svom upitu citatelj se osvrce na Papine izjave o toj temi, koje je prenio i >Jutarnji list< na svojim stranicama 6. kolovoza 1999, str. 53. Vaš odgovor tom citatelju, tj. postavljacu pitanja bio je da niste upoznati s tim tekstom odnosno izjavama pape Ivana Pavla II. Prelistavajuci svoju arhivu, naišao sam na clanak na koji se poziva taj citatelj u svome pitanju, pa vam ga dostavljam. Zanima me što doista Sveti Otac misli o toj problematici i kako gleda na ta pitanja.

Soni Banic, Zadar

Prije svega, hvala Vam na poslanom presliku clanka iz >Jutarnjeg lista< koji nam je olakšao traženje teksta o onome što je papa Ivan Pavao II. doista iznio, a u >Jutarnjem listu< bilo naslovljeno kao njegovo >videnje života nakon smrti<. Rijec je o redovitim Papinim katehezama koje drži svake srijede (rijetko je koju propustio, zbog bolesti ili inozemnih pastoralnih pohoda), a 1999. godine je doista govorio o pitanjima zagrobnog života tumaceci vjernicima okupljenima u dvorani Pavla VI. u Vatikanu, ili pak na Trgu sv. Petra, što Crkva i crkveni nauk kažu o tim pitanjima. Zato na pocetku valja odmah reci da Papa nije iznosio >svoje videnje<, vec nauk Crkve, a da je novinarska sloboda interpretacije velika, no uvijek bi se morala temeljiti na cinjenicama. Novinari, pa i kad pišu komentare, morali bi poštivati cinjenice kako se ne bi udaljili od istine. Novinarka koja piše o navodnom Papinu >videnju zagrobnoga života< (što je vidljivo iz preslika koji ste nam poslali) zapravo se ne služi originalnom Papinom katehezom vec se koristi clankom iz dnevnoga lista >Corriere della sera< i mišljenjem antropologinje Ide Magli koja pogrešno tumaci da je Crkva stoljecima naucavala da su >raj, pakao i cistilište ovo ili ono mjesto u svemiru<. To jednostavno – i to zna svaki imalo informirani i pouceni vjernik – nije istina. Dovoljno je zaviriti u Katekizam Katolicke Crkve pa da se sazna istina. Istina je da se Crkva koristila i koristi >slikama< kako bi lakše približila vjerske istine svojim vjernicima, posebno djeci i najmanjima, pa i neukima. Cinila je to kroz sva stoljeca, i nitko razuman nece zanijekati da su veliki umjetnici bogatstvo crkvenoga nauka pokušavali iznositi i na slikama i drugim vrstama umjetnosti. To je bila takozvana >Biblija za siromašne, tj. za neuke<, za one koji nisu znali citati, nisu mogli razumjeti liturgiju na latinskom, a Crkva je htjela da i oni budu što cjelovitije upoznati s naukom koji prenosi. Zato i postoje razlicita prikazivanja raja, pakla ili cistilišta, no nitko ne tvrdi da su to neka mjesta >negdje u svemiru<. Na opcoj audijenciji u srijedu 4. kolovoza 1999. Sveti Otac govorio je baš o cistilištu i o potrebi cišcenja za susret s Bogom, a svoju je katehezu – dakle, >klasicni vjeronauk< (u ovome slucaju za hodocasnike u Rim) temeljio na prvoj Ivanovoj poslanici (1 Iv 1, 5-9). U dvije je prethodne kateheze govorio o covjekovoj konacnoj odluci: za Boga ili protiv Boga. Vec prema odabiru, covjek >ili živi s Gospodinom u vjecnome blaženstvu, ili ostaje daleko od njegove prisutnosti<. Za one koji su otvoreni prema Bogu, ali na nesavršeni nacin, put prema potpunome blaženstvu zahtjeva cišcenje, koju vjera Crkva pokazuje preko nauka o >cistilištu<. Sam Papa na pocetku odmah upucuje vjernike gdje ce naci taj nauk: u Katekizmu Katolicke Crkve, i to u brojevima 1030-1032, kojima smo se i mi služili u ondašnjemu našem odgovoru. Ivan Pavao II. podsjetio je i na cinjenicu da se u Svetome pismu mogu naci neki elementi koji nam pomažu shvatiti taj nauk, premda nije >formalno naviješten<. Ti elementi izražavaju uvjerenje da se do Boga ne može doci ako se ne prode kroz neku vrstu cišcenja. Naime, još prema nauku Staroga zavjeta, onaj koji može doci do Boga mora biti savršen. Tako se u nekim tekstovima zahtijeva fizicka cjelovitost, kojoj mora odgovarati potpuno predanje pojedinca i zajednice Bogu saveza.

Zahtjev cjelovitosti -
integriteta – ocito se namece nakon smrti, kako bi se ušlo u savršeno i konacno zajedništvo s Bogom. Tumaceci Psalam 51, Papa pokazuje kako može izgledati taj >proces reintegracije<: grešnik ispovijeda i priznaje svoj grijeh, neprestano traži da bude ocišcen ili >opran< kako bi mogao navijestiti božansku slavu. U Novome zavjetu Krist je predstavljen kao zagovornik, rekao je Papa, jer je on >svecenik i žrtva< za grijehe svijeta, kako to naucava Poslanica Hebrejima. On nam pruža svoje milosrde, no to ne znaci da prestaje naša obveza da pred Boga, na Posljednjem sudu, dodemo cisti i cjeloviti, jer susret s Bogom zahtijeva potpunu cistocu. >Cišcenje mora biti potpuno, i upravo je to ono što je nauk Crkve shvacao o cistilištu. Taj pojam ne pokazuje mjesto, vec uvjet života. Oni koji poslije smrti žive u stanju cišcenja vec su u ljubavi Kristovoj, koji ih olakšava ostataka nesavršenstva<, rekao je doslovno Papa, ne iznoseci svoje videnje, vec pozivajuci se baš na stari crkveni nauk – na Firentinski i Tridentski koncil. >Treba pojasniti da stanje cišcenja nije produživanje zemaljskih prilika, kao da bi poslije smrti bila dana daljnja mogucnost da se promijeni vlastita sudbina. Crkveni je nauk glede toga nedvosmislen i ponovio ga je Drugi vatikanski sabor, koji naucava ovako: ´Buduci pak da ne znamo dana ni casa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da svršivši jedini tok našega zemaljskog života (usp. Hebr 9, 27) zaslužimo s njim uci na svadbu i ubrojiti se medu blagoslovljene (usp. Mt 25, 31-46) i da ne budemo kao zli i lijeni sluge (usp. Mt 25, 26) potjerani u vjecni oganj (usp. Mt 25, 41), u vanjske tmine gdje ´ce biti plac i škrgut zuba´ (Mt 22, 13 i 25, 30)< ( Lumen gentium , 48). Na kraju je Papa u svojoj katehezi još upozorio i na još jedan važan aspekt: dimenziju zajedništva, te s ve pozvao da procitaju što piše Katekizam Katolicke Crkve u br. 1032. Nije se, dakle, promijenio nauk Crkve o cistilištu, nego su Papine rijeci protumacene na nevješt nacin.

Glas Koncila, broj 14 (1554), 4.4.2004.

Helana Aničić, vjeroučiteljica